Blog

Kontracepcija - za i protiv

2010-09-30T19:15:51+00:00

ON: Jubavi, ja više ne mogu vako. Sve mi pokvari oni komad gume. Zašto ti ne bi lipo počela pit one tablete protiv dice, a?
ONA: A slušaj, nije da ja ne bi, i meni ona guma ide na živce, a pogotovo jer tebe uvati mala snaga čim je navučeš, pa meni onda bude, šta bi Srbi rekli "Đaba si krečio", i nije da te ne razumin, virujen ti da te to može omest, a i kvari nan romantiku, ali stvar je u tome da ti ja nisan nikada volila pit tablete, iman ka neku urođenu averziju, ja ti moj ti ne volin ni aspirin popit, a popijen ga doduše kad me uvati glavobolja, ijako ti mene skoro nikad ne boli glava, da kucnen u drvo, a i da me boli ne znan bi li pila te tabletine, znaš ti da skoro sve žene koje ja znan imaju punu boršu onih kafetina i voltarena, ma evo ne znan in ni ime, đava će ih i znat kad svaki dan izmišljaju nove tablete a sve samo da čovika naviknu na to pa onda više ne moš bez tableta, postaneš ovisan pa se budiš i ligaš s tabletaman, s tin da neke žene koje znan naprimjer osim kafetina kad ih boli glava još uzmu i apaurine i one normabele jerbo govoru da in to ka opusti vratne mišiće, pa kad in se opustu ti mišići onda in se opustu i vratne žile i ka navodno ih odma manje boli glava, ijako ja ne virujen da je njima to od vratnih žila i otih mišića, nego biće bidne nisu zadovojne vako sa cilin životon, em kriza, em mužovi svi živčani i grintavi, a male plaće, nemoš na kraju miseca ni poštene cipele kupit a kamoli štagod nako za žensku dušu, ka amo reć lipu boršu ili bičve ili ređipet, i onda šta će svit nego udri po tabletama, a ja ih nikad nisan volila, ni kad mi je najteže ne padne mi na pamet popit ti otrov, nego ti ja lipo navečer skuvan malo kamomile ka šta je i moja baba radila, kamomila ti je zakon, umiri te boje nego ijedna tableta, a šta se tiče te kontracepcije i to, pravo da ti rečen nisan nikad ni imala potribu jerbo sa nijednin muškin nisan bila toliko dugo da bi stigli do kontracepcije, a koju ću se gospu i trovat za ono dva-tri puta godišnje šta mi uleti mizerije, pa boje je onda stavit spiralu, ijako ti ni ona nije baš stoposto sigurna, kažu da je sigurna u 99,9 posto slučajeva, e, a ko meni garantira da ja nisan baš oni pegulasti 1 posto pučanstva, a pegula jesan, jer da nisan oli bi se s tobon motala, aj reci, al' dobro, lipo nan je, ne mogu reć, evo da kucnen u drvo dobro se slažemo i sve to, ali nije ti samo to problem sa ton spiralon, nego postoji mogućnost da žemski organizam odbaci tu razumiš spiralu ka strano tilo, a onda di si bija šta si radija a ništa, ali slažen se stebon, triba se žena štitit, oli je malo slučajeva bilo da nesrića napravi dite i onda pobigne ka Sanader iz Hrvacke kad je zagustilo, pa onda eto ti nevoje, aj ti sam odgajaj dite, nemoš ni socijalnu pomoć dobit u ovoj državi, a šta ćeš kad je sve popljačkano i prodano e, a nego šta me gledaš tako a? Oli si me tija nešto pitat?
ON: Jesan.
ONA: Pa pitaj.
ON: Dobro, jebemumater, zašto jednostavno nisi mogla reć NEĆU!?!?!
ONA: Pa to san ti i rekla, samo biće nisi razumija jer san skratila. Oš da ti ponovo objasnin?
http://split-online.info/

PRAVA HRVATICA

2010-09-14T13:12:57+00:00

* prava Hrvatica uvik kuva juvu uz svaki obrok i ne sida jist dok se svi muški i gosti nisu namirili, jer 'lako će ona za sebe sinko, najila se dok je kuvala'

* prava Hrvatica čuva jednu prominu lancuna neraspakiranu i po trideset godina, za 'kad dodju gosti'. uz ovu, ima još tri neraspakirane još od svoje matere, također prave Hrvatice, koja ih je spremila za dotu

* prava Hrvatica ima neraspakiranu i spavaćicu i papuče koju čuva 'ako ne daj bože završi u bolnicu' i ne bi ih otvorila obukla pa pod cijenu da spava deset godina u iskidanim spavaćicama

* prava Hrvatica uvik ima 'ispod štramca' spremljenu nevjerojatnu količinu novaca u odnosu na kućni budžet, a koje je 'stavljala sa strane' tako predano i promićurno da za to ne zna ni muž, ni dica, a često ni ona sama

* prava Hrvatica češlja sina i kupuje mu gaće, do dobne granice kad to postaje zakonski kažnjivo i za njega i za nju, jer di će mali nepočešljan prid svit. Svaki pravi Hrvat je razmažen i do 35-e godine života ne nauči rizat nokte sa desne ruke, a onda se oženi za pravu Hrvaticu koja mu to radi sve do smrti.

* pravu Hrvaticu ne možeš nikad iznenadit posjetom, i kad dođeš nakon tri miseca u goste nenajavljen, ona će se ispričavat 'da nema šta stavit na stol, da si je uvatija nespremnu' i izvadit obid od četiri jela, sa dvi salate, bokun juve i dok jedeš napravit će nešto slatko usput. Za vrime tvog posjeta, Hrvatica će 90% vrimena provodit kraj špakera, a ostalih 10% se ispričavat šta 'nema šta stavit na stol'

* prava Hrvatica je plašljiva i cijukat će kad vidi miša, ako je u blizini pravi Hrvat koji će je po prirodnoj dužnosti izbavit iz takve nevolje. Ako pak nema pravog Hrvata, Hrvatica će miša izbit nogom, izbacit na dvor metlom i nastavit kuvat ka da ništa nije bilo

* prava Hrvatica nakon muževe smrti svu robu opere u crnoj 'kani' i od onda više nikad ne obuče prominu koja nije crna.

* prava Hrvatica uvik sprema 14 kuvanih obroka tjedno, jedina iznimka je vrime blagdana kad ih sprema 21

* prava Hrvatica možda nije rođena u kužini, a moguće da ni ne zna uopće kuvat do 18-e godine (ovo je rezultat stroge hijerarhije među pravim Hrvaticama u familiji, di samo alfa-prava Hrvatica smi i ZNA kuvat), ali isti moment čim uđe u brak, svo njeno znanje će se 'otključat' i bez problema će već dan posli svadbe spremat tri obida u isto vrime, i usput sestri pomagat oko dice.

Zašto nas Bog čuje, ali ne pomaže?

2010-08-19T10:50:29+00:00

Golema područja na kugli zemaljskoj gore i ljudi kao da još samo od neba očekuju djelotvornu pomoć u nekoj obilnoj kiši koja bi to mogla privesti kraju. S druge strane slušamo o strašnim poplavama i ljudskim tragedijama u mnogim zemljama Europe, a osobito u Pakistanu. Velika je ljudska bol i patnja. I ljudi u Pakistanu mole za pomoć i od ljudi ali i od Boga, a isto tako mogli smo češće na ekranima vidjeti i u Rusiji ljude koji predvođeni svećenikom mole za kišu da ih spasi od vatrene stihije. Ljudi koji mole znaju zašto mole. Oni to čine iz svojeg vjerskog uvjerenja i sigurni su da ih Bog čuje i da njihova molitva nije uzalud. Čovjek ne zna sve, ne pozna sve tajne prirode, ne zna svemu otkriti uzrok i posljedicu.
Ali vjernik jednostavno moli Boga za pomoć. To nije molitva bespomoćna čovjeka koji gleda na Boga kao neki serijski automat koji radi na dugme kako to već čovjek naruči. Vjernik moli. Molitva je najprije izričaj vjere i potpunog povjerenja da smo djeca Božja. To je vjera u dobrog Oca na nebesima koji sve bolje vidi i bolje zna od svakog čovjeka.
Taj dobri Otac je sve dobro stvorio i zato vjernik nikada ne krivi Boga za nevolje koje ga snalaze. U Bibliji je to potpuno jasno rečeno u pjesničkom i primitivnom opisu stvaranja: I vidje Bog da je sve što je učinio dobro! Dok vjernik moli Boga za pomoć, uvijek mu je na pameti: ako i ne dobije ono i onako kako je naručio, da je Bog ipak čuo njegovu molitvu i da nije zato manje dobar jer se nije dogodilo ono što je on htio.
Bog uvijek bolje zna što i kako nam treba. Nadalje, čovjek vjernik moli. I molitva ima svoj smisao. Ona je dio vjerskog života, ona je naše duhovno disanje. Molitva je životno potrebna. Molitvom nećemo Boga ništa novo naučiti što on već ne bi znao. Molitvom se mi stavljamo svjesno u odnos prema Bogu i dopuštamo da nas molitva odgaja i mijenja. Jer, u konačnici, uvijek je najvažnije da se dogodi kako Bog hoće. A to nam ne ide lako ni u glavu ni u srce. Zato vjernik neprestano moli, uredno moli, ne samo kad pritisnu neke velike nevolje. Zato vjernik neće nikad prigovarati Bogu. Može bolesnik za kojega vjernik moli i umrijeti pod operacijom; može se putniku koji se moli prije svog puta isto tako dogoditi neka nesreća; ljudi su čekali u Rusiji kišu i nakon svoje molitve.
Nikad ne znamo što sve Bog čini za čovjeka. Čovjek je u malo težem iskušenju vjere kad se nešto takvog upravo njemu događa. Ali, tu je i trenutak kad može vjera čovjeku i u takvim okolnostima gdje se osjećamo slabi i bespomoćni pomoći da se nosi s poteškoćama i da ih ne promatra prokletstvom, neko križem koji na svoj način može postati blagoslov.
A jednako tako nikad nećemo, doli u vječnosti, otkriti sva čudesa koja Bog čini za nas, a što mi u svojoj racionalnosti često smatramo da su normalna stanja i redoviti događaji.

Predizborna kampanja: Cijepljenje negativnim argumentima

2010-08-11T12:27:56+00:00

Na svijest, tj. preferenciju birača (javnosti) neće samo utjecati mediji, nego i sami kandidati i njihove političke stranke. Postavlja se pitanje hoće li birači imati vremena i prostora odvojiti dobro od lošeg, korumpirano od poštenog, zastarjelo od budućnosti. Tragajući svakim danom za svojom korom kruha, oni će biti podvrgnuti brojnim medijskim i novinskim izvješćima, reklamama i koje kakvim porukama.

Teorija cijepljenja

Teorija cijepljenja ili inokulacije pripada obitelji teorije učenja, a o njoj govorimo studentima u okviru interpersonalne komunikacije. O čemu je zapravo riječ?
Ljudima koji su neotporni na neke zarazne bolesti, kakve su kozice ili dječija paraliza, potrebno je cijepljenje, koje u njima stvara obrambene mehanizme protiv takve bolesti. To se postiže unošenjem u organizam srodnih bakterija ili mrtve bakterije iste bolesti.
Na sličan način birači su neotporni na uvjeravanja kada nisu dovoljno informirani ili obavješteni o nekim političkim pitanjima ili kada nisu svjesni da postoje i drugačija gledišta ili argumenti. Birači tada nisu ni pripremljeni da odbace argumente onih političkih opcija koji ih žele u nešto uvjeriti ili s njima manipulirati. Jedan od načina smanjivanja ranjivosti birača sastoji se u „inokulaciji“ ili „cijepljenju“ negativnim argumentima.
Zagovornici ovakvog pristupa učenja tvrde da je bolje oboružati birače negativnim informacijama ili obavijestima, nego li ostaviti ih nepripremljene za opovrgavanje gledanja nekog oponenta. Slažu li se s tim i politički stratezi i njihovi klijenti (stranke i kandidati) drugo je pitanje.
Tekst - dr.sc. Zoran Tomić

Da li mogu biti mama i političarka?

2010-07-05T09:48:34+00:00

Vrijeme Na stranicama Pollitika.coma sadašnji je trenutak hrvatske stvarnosti iseciran uzduž i popreko bilo da se radi o lijevoj ili desnoj orijentaciji pojedinaca. No, malo tko piše o činjenici da smo ljudi – žene i muškarci – potom i roditelji, mame i tate, i da nam je teško. A teško nam je i zato što nas žrvanj kapitalizma i borbe za opstanak pretvara u robote koji jure za novcem kako bi preživjeli. Društvena solidarnost ne ide pod ruku s kapitalizmom ne samo u društvu već, nažalost, vrlo često ni u obitelji. Faktor od ključne važnosti u toj priči je – vrijeme. Nemamo vremena za sebe (za svoje potrebe kao što je npr. zabava, slušanje glazbe, čitanje, pisanje...), za svoje bližnje (muž, žena, prijatelj), a vrlo često ni za vlastitu djecu koja su nerijetko prepuštena sistemu, ulici i, ovisno o materijalnim mogućnostima obitelji, virtualnom svijetu i/ili porocima.
Ja Ja sam žena od svojih 36 godina, fakultet sam završila u inozemstvu i potom se, s kuferom punim snova o daljnjem znanstvenom radu, vratila u Hrvatsku jer tu je moj dom. Ali i moj kraj ne samo kao intelektualnog bića, već i kao čovjeka jer se, nažalost, nikada nisam uspjela ni zaposliti, a kamoli što drugo. Majka sam troje djece. Kada sam, kao mama, shvatila kako „demokracija“ i „socijalna država“ funkcioniraju u RH, odlučila sam zakopati svoj gore navedeni kufer i posvetiti se djeci dok su mali, dok me najviše trebaju. Da bi opstali, moj muž radi 0-24h. Također visokoobrazovana osoba. No, kako s vremenom sve stigne na naplatu, tako se i moj zakopani kufer, nakon godina izolacije zbog majčinstva, probudio iz mrtvih u obliku grozne noćne more – more nemogućnosti ostvarenja sebe kao društvenog bića, a što bi u mom slučaju značilo davanje sebe društvu kroz rad ili društveni angažman.
Mama vs politika Hrvatski laburisti-Stranka rada sa gdinom Lesarom kao čelnikom definitivno su jedina opcija za koju bih iz svoje (ne)pozicije glasala. Pa sam se, zašto ne, i priključila. I to je, također, razlog moje šetnje ovim sajtom: od vas učim o svijetu kojeg nikada prije nisam dotakla. No, vrlo se brzo iskristalizirala situacija da ozbiljno učenje i rad u politici iziskuju jako puno vremena: puno čitanja, promišljanja, promatranja - kako bi uopće stvorila neki svoj stav o nečemu, a potom i rada na terenu. Kao mama troje malenih, svedena uglavnom na danonoćno servisiranje u svakom obliku, došla sam u poprilično frustrirajuću situaciju: kad god nešto želim pročitati ili napisati ili o nečemu razmisliti (a što nikad nije u miru), netko se dere, viče, plače ili je pao, ili se nekoga mora nekamo voziti, a o kućanskim poslovima – neću. A što bi tek bilo da radim? Kad da se bavim politikom – koja mi, by the way, postaje sve zanimljivija ne samo jer želim mijenjati stvari u ovoj kanalizaciji od države, već želim naučiti – kako. I još puno toga želim naučiti. Mi nismo bogati ljudi i ne možemo si priuštiti kućnu pomoćnicu kako bih ja mogla raditi na sebi. Pa se pitam: na koji su način u politici uspjele te malobrojne žene? I jesu li upravo zato žene u politici malobrojne? S obzirom na vrijeme posvećeno politici, jesu li njihova djeca sretna?
Muškarci vs žene u politici Muškarci u Hrvatskoj su vrlo sebični tipovi. Rekla bih da smo do grla u patrijarhatu i da ih uopće baš briga o tome što žene misle. Čak i vlastite supruge. One su za njih, valjda, teritorij koji oni obilježe (to je moje!) i paze da ga ne bi tko drugi obilježio. I to je ljubav prema ženama u Hrvata. Ukratko, prirodno je da se žene bave i poslom i kućom i djecom i njima, a oni samo poslom i vlastitim hobbyima. Uostalom, o patrijarhatu znate i sami – koliko ste ga svjesni, to je drugo pitanje. Pitajte suprugu što zaista misli (reći će vam samo ako je luda!) Kako se, kao takvi, Hrvati uglavnom ne znaju prema ženama ponašati ni u društvu, oni prvo pogledaju ženu koja je ustala da nešto kaže, potom odmjeravaju da li će ju, eventualno i saslušati. Dok, kad se muškarac ustane da nešto kaže, njega se prvo sasluša, a onda ga se i pogleda. Također, još uvijek nije jasno da u politici ne postoje lijepe žene – samo sposobne ili nesposobne. Tako, polazeći od sebe samih i svojih skrivenih misli, Hrvati negoduju pri pomisli da se njihove žene izlažu javnosti. Pitanje koje slijedi je, naravno – a djeca? Pa kako ti to misliš? Znaš, jedno je ako je odsutan otac, ali ipak si ti majka – nabijanje osjećaja krivnje za sve i svašta! A umjesto da oni na sebe preuzmu obavezu obavljanja dijela kućanskih poslova ili povremeno dadiljanje. Jesu li i zato žene-mame u RH malobrojne u politici?
Zaključak U Hrvatskoj se mame u ime ne samo djece, već i muževa, roditelja, posla i kojekakvih drugih razloga ne uključuju u društveni život. To nije dobro, jer za stvaranje novog zdravog života i društva, potrebna je kako muška, tako i ženska energija. S obzirom na svakodnevne obaveze žena među kojima je na prvom mjestu obitelj, a koja je temelj društva, smatram da je nužno mamama omogućiti četverosatno radno vrijeme. Nadalje, zbog načina života, žene se često tijekom porodiljnih dopusta osjećaju izolirano. No, djeca ih trebaju prve tri godine života kao pustinja vodu! Zašto ne omogućiti trogodišnji porodiljni dopust sa onim postotkom odrade za koju mlada majka misli da može ostvariti? Na taj način, mame bi imale više vremena i mogućnosti za društveni angažman bez da pri tome zakidaju dijete, sebe ili brak... piše Veli Jože za politika.com.

ZRINSKO-FRANKOPANSKA UROTA

2010-04-30T08:57:30+00:00

Apsolutistički i centralistički potezi Habsburgovaca izazivali su otpor hrvatskoga i ugarskoga plemstva. Hrvatsko plemstvo vodilo je neprekidne ratove protiv Turskog carstva, braneći svoje teritorije i nastojeći osloboditi okupirane u Slavoniji, Bosni i Dalmaciji. Međutim, Habsburgovci su bili zauzeti svojim dinastijskim interesima u Europi i nisu marili za obranu Hrvatske od Turaka, iako su se na to obvezali, stupivši 1527. na hrvatsko prijestolje (v. Cetinska povelja).

Zbog toga je glasoviti ratnik i vojskovođa, hrvatski ban Nikola Zrinski, uz kojeg su pristali ugarski palatin Franjo Wesseleny i ostrogonski nadbiskup Juraj Lippay, odlučio da se suprotstavi bečkom dvoru. Naime, suprotnosti između bečkog dvora i hrvatskih velikaša osobito su se zaoštrile u ratu protiv Osmanlija 1663-1664., kada su turske čete krenule prema Beču. Nikola Zrinski odbio je njihov napadaj na Štajersku, a njegov brat Petar pobijedio je tursku vojsku kod Otočca. Početkom 1664. Nikola je provalio na turski teritorij sve do Osijeka i zapalio glasoviti Sulejmanov most na Dravi. Kad su Osmanlije zauzeli Novi Zrin, utvrdu bana Nikole, koju je sagradio 1661. na ušću Mure u Dravu, povukao se Nikola uz prosvjed iz rata, jer ga je ozlojedilo što mu austrijski vojskovođa Montecuccoli nije došao sa carskim četama u pomoć, iako je bio utaboren nedaleko Novog Zrina. God. 1664. potukla je carska vojska Osmanlije kod Sv. Gottharda, no nije iskoristila pobjedu, štoviše, car Leopold I. sklopio je u Vašvaru sramotni mir, koji je teško uvrijedio hrvatske velikaše, jer je vratio Turcima sve hrvatske teritorije koje su hrvatski ratnici zauzeli.

Zbog toga su se velikaši počeli otvoreno okupljati oko bana Nikole Zrinskoga. Katarina Frankopan, žena Petra Zrinskogt pregovarala je s francuskim poslanikom u Veneciji, ne bi li francuski kralj Louis XIV. preuzeo protektorat nad Ugarskom i Hrvatskom, te novcem i vojskom podupro ustanak protiv Leopolda. Louis je pristao na pregovore, ali je 1664. pod tajanstvenim okolnostima poginuo u lovu u Kuršanečkom lugu kraj Čakovca, vođa urote Nikola Zrinski.

Na čelo urote tada je stao Petar Zrinski, a urotnike je pogodila ubrzo i smrt palatina Wasselenya. Uz urotnike su, međutim, pristali sudac Franjo Nadasdy, štajerski vlastelin Erazmo Tatenbach i gorički grof Thurn. Kada je Nijemac Herberstein imenovan karlovačkim generalom, Petar Zrinski se još odlučnije pripremio za urotu, a uz njega su još pristali njegov šurjak F.K. Frankopan i zet Franjo Rakoczy. Pošto su pregovori s Francuskom, Poljskom i Mlecima ostali bez učinka, naložio je Petar Zrinski svome kapetanu Franji Bukovačkom 1669. da pođe u Carigrad na pregovore s turskim sultanom. Petrova ponuda sadržavala je priznanje sultanova vrhovništva nad Hrvatskom i plaćanje danka, a za uzvrat bi Zrinski i njihovi potomci vladali suvereno u Hrvatskoj. Osim toga, Hrvati bi uživali slobodu vjere, a njihovo plemstvo stara prava i povlastice. Za pregovore je, međutim, putem svojih diplomatskih predstavnika i uhoda u Carigradu, saznao bečki dvor. Pregovori s Turcima su osim toga oslabili redove urotnika, jer su se od Petra okrenuli zagrebački nadbiskup Borković i Kaptol, Nikola Erdoedy, Ivan Drašković i drugi velikaši. Uz njega su ustrajali njegovi podložnici, Banska krajina, te episkop u Marči Gavrilo Mijakić (v. Pravoslavlje u Hrvatskoj).

Kada je urota otkrivena, Frankopan je, nakon dogovora u Čakovcu naredio kapetanu Gašparu Čolniću da digne vojsku u Banskoj krajini. Petar je pokrenuo svoje podložnike na primorskim imanjima, a F.K. Frankopan je organizirao ustanak na ozaljskom vlastelinstvu, u Zagrebu, Turopolju i među plemstvom. Obojica su očekivali da će im, prema dogovoru, Turci priskočiti u pomoć, ali se turske čete nisu pojavile.

Koncem ožujka 1670. porazio je general Herberstein Frankopanovu četu. To je bio i kraj vojničkog ustanka. Zrinski je poslao na dvor kao pregovarača zagrebačkog nadbiskupa Borkovića, a dvor je Zrinskom obećao sigurnost, ako dođe u Beč da se opravda.

No 30. III. 1670. proglasio je car i kralj Leopold Zrinskoga veleizdajnikom i oduzeo mu bansku čast, a carski general Spankau provalio je u posjed Zrinskih, Međimurje. Zrinski i Frankopan odlučili su tada ipak otići u Beč. Međutim, car je pogazio svoju riječ o sigurnosti, pa su obojica velikaša 18. IV. 1670. utamničeni u Beču.

Nakon sudskog procesa, koji je bio ilegalan, jer Zrinskom i Frankopanu mogao je suditi samo hrvatski plemićki sud, osuđeni su i smaknuti u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustatt) 30. IV. 1671.

Smaknuti su također F. Nadasdy i E. Tattenbach. Golema imanja Zrinskih i Frankopana prešla su dijelom u vlasništvo dvora, a dijelom ih je kralj podijelio odanim i podložnim plemićima, većinom strancima. Smaknućem najjačih hrvatskih velikaša Beč je zadugo u Hrvatskoj uništio svaki otpor svojoj apsolutistič koj vladavin i.

Lit.: Posljednji Zrinski i Frankopani, Matica Hrvatska

IZVOR: Ivan Cerovac, Hrvatski politički leksikon, Muenchen 1988.god.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Neposredno pred smaknuće Petar Zrinski napisao je svojoj ženi Katarini pismo koje ovdje donosimo.

Moje drago serce. Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokančanja sutra v deseti ore budu mene glavu sekli i… tvojemu bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni velete, tebe proseći, ako sam te u čem zbuntaval, ali ti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svetu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem tronušem u dike vekivečne sastanemo… Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu, pred zadnjim dnevom mojega življenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s mojum kćerju Auroru Veroniku blagoslovi!
grof Zrini Petar