Poput njih nisam niti ne mogu biti…

U vrijeme predizbornog stranačkog kurvaluka ili pristojnije prostituiranja putem pisanih medija, jumbo plakata i onih manjih plakata koje lijepe na bandere, nije teško zamijetiti svu prozirnost, apsurdnost, sav paradoks i jad političke zbilje ove naše nam države Hrvatske. Tako imamo "odlučnog, drskog i otresitog" Milanovića koji prstom upire kuda trebamo poći, nešto u stilu turističkog vodiča u Beču koji turistima predstavlja dvorac Schonbrunn, a superjunak Joža Friščić je svojim junačkim prsima i zelenim plaštom od mahovine, zaštitio vodu, šumu i zemlju. Mislim ono "kog ti j....?". Jadranka poziva na "čuvanje Hrvatske", nešto slično kao što INA poziva na čuvanje okoliša, Ruža "prljavi Harry" Tomašić nas pita "kada ste poslijednji put vidjeli Starčevića?" dok se vozi po Dugom Selu na kamiončiću sa razglasom koji bi u nekoj GTA (Gran theft auto, video igra) varijanti mogao završiti u rukama manijaka koji gazi ljude po nogostupu, osim toga Ruža je u koaliciji sa HČSP-om kojima je ćelava glava i ZDS parola krajnji domet političkog djelovanja. Darinko izgleda na plakatu "božemeoprosti" kao da je cuclao limun satima prije slikanja, najavljuje svoju stranku kao "treći put" a ulijeva nadu i sigurnost poput puknute gume na pustinjskoj etapi relija Pariz-Dakar, od ostatka ekipe iz snova sam ostao manje-više pošteđen, ili nemaju novaca ili im moja selendra nije interesna zona, ne znam. Uglavnom htjedoh reći da osim ovih navedenih likova koji poslije četverogodišnje žetve pabirče po selima i gradovima, na živce mi još više idu oni brabonjci koji im vire iz guzice a možete ih primjetiti na slikama izbornih skupova, redovito se nalaze oko šefa stranke i imaju onaj usiljeni kretenski smiješak na licu dok hine sreću i ushićenje jer je voljeni vođa došao i u njihovo selo/grad. Inače (za one koji ne znaju) "pabirčiti" bi otprilike značilo ići iza kombajna nakon žetve i skupljati ostatke usjeva. E pa vidite i mi tu u Dugom Selu imamo nekolicinu političkih brabonjaka kojima je predizborna kampanja vrhunac političkog djelovanja jer u pravilu svake četiri godine dobiju priliku iz neposredne blizine zaviriti u rektum stranačkog šefa i sve to fotografijom ovjekovječiti, kako bi imali uspomenu na taj slavni trenutak svoje poltronske karijere. Od svih silnih lica u erekciji koje primjećujem na fotografijama novinskih članaka, dva lica izgledaju posebno erektivno i posebno u meni bude želju za primjenom fizičke sile koju na sreću vlastitu uglavnom prenesem na tipkovnicu i ekran.Bivši gradonačelnik Dugog Sela gospon Mahač i trenutni dogradonačelnik istog sela gospon Gereci. Prvi je doživio abnormalno veliko preogromno mega extra XXX large najveće priznanje jer je otresiti šef Zoran M. odlučio baš u Dugom Selu započeti pohod na Markov trg, kakva sreća, ponos, čast, da je šef prepoznao sve te godine uvlačenja i stranačke poniznosti, postoji li veće priznanje od toga? Da je Zoki Fuhrer, Boris bi feldmaršal bio. A drugi, gospon Gereci, koji je prije par mjeseci u pred predizbornom vremenu dočekao Jadranku na željezničkom kolodvoru našeg malog sela, e to je tek scena i slika za antologiju "uvlakaštva", ta "spontanost", "neposrednost", "sreća", "čast", taj smiješak na njegovom licu i mili pogled u stilu mog psa Dudua kada želi ući u kuću na toplo. Zen, zen i samo zen, lotusov cvijet, Buddha, meditacija, unutarnji mir, spokoj, Bhagavad-gita, Ghandi, miran sam, ne želim nasilje, ja sam za mir. Ovo iznad mi je mantra u tim trenucima kada me spopada osjećaj gađenja i agresije spram ljudskog jada, spram kukavičluka, poltronstva, spram cilja bez obzira na sredstva. Poput njih nisam i ne mogu biti, čisto iz poštovanja prema vlastitoj majci kojoj ne želim priuštiti osjećaj da je pretrpjela porođajne muke kako bi rodila govno, koje neće imati svoje JA, koje neće imati dostojanstva, obraza, nisam se rodio za velike stvari ali neću dopustiti da budem malodušni brabonjak pored puta samo zbog toga što tim putem gaze "velike face". Ako vam se ne sviđa moja misao, ako vam se činim vulgarnim, nepoštenim, dosadnim, shvatiti ću vas i prihvatiti kritiku, ali osjećaj gađenja koji samnom upravlja dok pišem ovaj tekst, iz mene izaći neće nikada.