Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.
Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.
Pablo Neruda
Zbog tebe,
u vrtovima rascvjetanog cvijeća me bole mirisi proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice,
ne sjećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne osjećale na mojima?
Zbog tebe,
volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas,
tvoj sretan smijeh;
zaboravio sam tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom,
vezan sam za maglovito sjećanje na tebe.
Živim sa boli koja je poput rane;
dotakneš li me samo,
nepovratno ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju,
poput bršljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav,
mada još uvijek vidim odraz tvog lika u svakom oknu.
Zbog tebe,
opijajući mirisi ljeta mi nanose bol;
zbog tebe,
opet oko sebe tražim znake koji požuruju želju;
padajuće zvijezde,
padajuće objekte.
Pablo Neruda
Dvadeset godina žene Vukovara nose se s proživljenim strahotama počinjenog zločina silovanja nad njima. Ratni je to zločin i pravo kaže da nikada ne zastarijeva. Zločin ne zastarijeva ali ljudski vijek ima trajnost i mnoge žrtve nisu dočekale izvršenje pravde. Žene trpe nemar institucija, politike, ustupaka, kalkulacija, prešućivanja njihove žrtve. Ratni zločinci nisu abolirani ali ni traženi ni utvrđeni razmjeri zločina koji su počinili. Žrtve godinama govore da su oni tu među nama, da se slobodno šeću, da prijavljuju i daju iskaze nadležnim institucijama i da doživljavaju ignoriranje.
Udruženo se prešućuje postojanje zločina i zločinaca.
Istiniti dio iskaza, već objavljivan:
Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. Stigao je jedan četnik pod imenom Žmigo, tako su ga zvali, izveo me iz kuće, susreli smo Iliju Macuru, Žmigi sam rekla da ga poznam jer sam očekivala bilo koji spas. Macura se napravio da me ne pozna i prošao je pokraj mene. Žmiga me vodio niz ulicu i vikao da sam ustašica, ratna zarobljenica kojoj će oni suditi, imao je redenik preko prsa i bio je do zuba naoružan.
Iskaz druge vukovarke:
Između ispitivanja Miki Ikać odvodi me u jednu drugu prostoriju, udara me šakom u glavu, potpuno ošamućenu baca na bod i siluje. Nakon njega u prostoriju je ušao Marušinec, isto tako nasilno, uz udarce, započinje iživljavanje i silovanje. Nakon njega ulazi treća osoba i on isto ponavlja isto nasilje kao i prva dvojica. Uz brutalne udarce vrši silovanje.
Niz je ovakvih iskaza žrtava. Još je više počinitelja koji su u ime uspostavljanja dobro susjedskih odnosa i za njih neočekivano dobili priliku da ostanu među nama.
Antonija je žrtva silovatelja. One vrste na koju upozoravaju vukovarske žene. Nesreća je što žive u Hrvatskoj. Zemlji bez tradicije postojanja brige za vlastiti narod. Stoga nas ne treba čuditi nebulozna izjava ministra pravosuđa. Preispitat će se …. Iskazi silovanih žena i dalje ostaju u ladicama, silovatelji među nama. Samo u Hrvatskoj. Zemlji koja je za svoju uspostavu dala mnoge žrtve, abolirala agresorske zločince i u zločince pretvorila svoje branitelje. Hoće li se čuti krik boli ? Možda će Antonija svojom žrtvom biti poticaj.
puta
| N | P | U | S | Č | P | S |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||