O kiparskoj koloniji u Dugom Selu

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Sviđaš mi se kad šutiš

Zbog tebe

Likovna umjetnost
Raznolike i slojevite interpretacije i značenja kiparskih radova nastalih na ovoj koloniji dokumentiraju današnje supostojanje različitog i suprotnog, suvremenog i aktualnog, modernog i tradicionalnog

„Sve je skulptura“ – jednostavna, elementarna i bitna istina, izjava našega velikog kipara Branka Ružića, često citirana i interpretirana, mudrost je koja nas vraća na početke poimanja skulpture i kiparskoga promišljanja. Vraća nas na ono arhetipsko i otvara prostore za izražavanje o materijalima, oblicima, svojstvima, oblikotvornom, vizualnom, značenjskom, simboličnom.
Promatrajući sveukupnu povijest kiparskoga poimanja trodimenzionalne forme umjetnici su se koristili s nekoliko temeljnih tradicionalnih materijala, među kojima je drvo, zbog svojih tehničkih pogodnosti, bilo rabljeno vrlo rano u umjetnosti. Podatno za obradu, čest je materijal za kojim posežu kipari, bilo da se njime koriste radi njegovih svojstava, bilo radi oblika, ili pak dekonstrukcije različitih referencija na značenja i simboliku koju posjeduje, samo ili u kombinaciji s drugim materijalima.

Slijedom toga stoga ne čudi da su XI. susreti likovnih umjetnika u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta u Dugom Selu osmislili svoju koloniju oko drva. I to debla hrastova i topolina drva stara tisuću godina, pronađena ispod slojeva zemlje i vode. To promišljanje da je sve skulptura sasvim je očito s obzirom na to da je supfosilni ostatak iskorišten za umjetničko istraživanje, oblikovanje i izvedbu kiparskih radova petnaestero umjetnika za vrijeme trajanja spomenute kiparske kolonije.
Heterogenost i kompleksnost u suvremenom umjetničkom stvaralaštvu oslikava se i u konačnoj izvedbi i izložbi završnih radova ove kolonije – jedan materijal, odnosno jedna činjenica podarila je raznovrsne mogućnosti iskoristivosti i prezentacije – od istraživanja materijalnog i nematerijalnog, organskog i anorganskog, prisutnosti ili odsutnosti metanarativnog sadržaja, referencije na poetiku minimalizma, čvrstoće i podatnosti materijala i isticanja vrijednosti arhetipskog i rudimentarnog u obliku drveta, do inzistiranja na plastičnosti forme ili njezinu nijekanju. Nastali radovi mogu se, slijedom opservacija autora predgovora kataloga izložbe završnih radova radionice, Vanje Babića, podijeliti u tri skupine, u većini radova ne izlazeći iz okvira mimezisa, ovisno o principima obrade materije i shvaćanja kiparstva: analitičko-formalistički pristup oblikovanja skulpture, asocijativne analogije na realni svijet, s naznakama materijala i oblika; dekonstrucija s implikacijama na simboličko-identitetske analogije te konceptualni aspekti medija drva koji je bio ponuđen na ovoj koloniji za rad.
Autori koji su svoj rad temeljili na konceptualnim promišljanjima oblikovali su drvo minimalnim intervencijama, stvarajući jednostavne čiste forme i naglašavajući simboličko. Veno Lebarićskulpturom Pronađeno vrijemeizravno je sugerirao i otvorio pitanje dualiteta i relativnost čitanja vremena, u ovome slučaju vremena iz kojega potječe pronađeno deblo i aktualnog vremena u kojem je drvo pronađeno. Ranela Ivankovićsimbolično je i doslovno otvorila i rastvorila vrijeme koje je proteklo do trenutka realne sadašnjosti te tako morfološki rješavala problematiku definiranja prostora skulpture i odnosa unutra/van, zatvorena/otvorena forma. Margareta Lekićjoš jasnije je poštovala vremešnost materijala, ali i njegov oblik, te je zagladivši vanjsku formu skulpture stvorila napetu oblu formu u suprotnosti s unutrašnjošću neravne, grube, vremenom izbrazdane unutrašnjosti. Finaliziranjem skulpture željeznim klanfama na napetoj vanjštini stvoreni su vizualni dekorativni akcenti, svojevrsni zaustavljivači, držači uhvaćenoga protekla vremena supfosilne topole. Dejan Kljun predstavio je krajnje minimalističku skulpturu Beyond the time jednostavnih formi, snažna vertikalnog rasta energije unutar zatvorenoga volumena koji se prema vrhu stanjuje u potpuni vršac te tako simbolički predstavlja rastuću energiju prema Suncu, ali i vezu, u duhu drevnih civilizacijskih vjerovanja, neba i zemlje, dana i noći, Erosa i Thanatosa. Domagoj Gračan, kipar čiji se rad također može interpretirati na osnovi sklonosti prema simboličko-konceptualnom promišljanju, izveo je minimalne intervencije na materijalu, poštujući u potpunosti formu i vizualno svjedočanstvo podrijetla materijala. Rast drveta iskorišten je i kao rast skulpture, pa i kao rast značenja koji se htio oblikovati i predstaviti. Time je predočen ujedno i rast vremena, tijeka evolucijskog suglasja/nesuglasja čovjeka i prirode, i na kraju umjetnička i kiparska transformacija materijala u formu, ekspresiju i na kraju značenje.
Pod drugu skupinu radova mogu se podvesti kiparska ostvarenja promišljana putem dekonstrukcije forme s implikacijama na simbolično-identitetske analogije, među koje bi se mogli objediniti radovi Nikole Fallera, Ane Gizdić, Pere Mrnarevića, Roberta Samardžića i Irene Škrinjar. Faller je stvorivši dvije mobilne konstruktivističke skulpture, simbolično ih okončavši izvedbom performansa vraćanja starog drveta vodi iz koje je izvučeno, stvorio izrazito konceptualan rad otvorivši dijalog s prirodom i odnosom čovjek–priroda–civilizacijsko vrijeme. Ana Gizdićiskoristila je drveno deblo kako bi izradila, slijedom dosadašnje prakse, imaginarno vozilo – prototip motora čiji oblik sugerira morsko biće realiziravši skulptorsku intervenciju pod naslovom Chauliodus sloani RR 2500. Mrnarevići Škrinjarova kombinirajući materijale stvorili su kiparska djela u kojima sretno koegzistiraju i drvo i metal, svatko svojim morfološkim i umjetničkim sklonostima – Mrnarevićstvorivši izrazito poetičan rad naglašene dinamike u kompozicijskoj strukturi metalne premrežene kugle, a Škrinjarova izradivši karikaturalnu i humorističnu skulpturu Ljudi. Samardžićse kao slikar dobro snašao u području skulpture izradivši skulpturalno zanimljive i vesele forme s jasnim asocijacijama na vizuru crteža drveta s krošnjama.
Treću skupinu autora čine Ivan Čačić, Slavimir Slaviček Šumski, Helena Ohnjec, Marija Sršen i Vitar Drinkovićs radovima koji pokazuju sve elemente analitičko-formalističkog pristupa oblikovanju skulpture, okrenuvši se oblikovanju, izvlačenju formi sa svrhom stvaranja asocijativne analogije na realni svijet. Sova Ivana Čačića, ptice Marije Sršen, vepar Vitra Drinkovića, cvijet i riba Slavimira Slavičeka te brda Helene Ohnjec – radovi su čije forme jasno ukazuju na željeni sadržaj i motivsku asocijaciju, ponajprije usmjerenu na svijet flore i faune. Radovi su to autora kojima je, izuzev Drinkovićeva vepra, temeljno kiparsko promišljanje bilo usmjereno prema skulptorskom oblikovanju, izvlačenju, konstruiranju i dobivanju tražene forme.
Raznolikost i slojevitost interpretacija i značenja kiparskih radova nastalih u okviru ove kolonije rezultat su različitih autorskih generacijskih, stilskih i morfoloških opredjeljenja, čime je, ovom kolonijom, dokumentirano današnje supostojanje različitog i suprotnog, suvremenog i aktualnog, modernog i tradicionalnog, koje će postati i osnova za kreiranje muzeja na otvorenom, smjestivši se u javnim prostorima Dugog Sela te tako opravdati kontinuitet ove likovne kolonije.

Preporuka: www.ucilisedugoselo.com