Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.
Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije točno.
Pablo Neruda
Zbog tebe,
u vrtovima rascvjetanog cvijeća me bole mirisi proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice,
ne sjećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne osjećale na mojima?
Zbog tebe,
volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas,
tvoj sretan smijeh;
zaboravio sam tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom,
vezan sam za maglovito sjećanje na tebe.
Živim sa boli koja je poput rane;
dotakneš li me samo,
nepovratno ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju,
poput bršljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav,
mada još uvijek vidim odraz tvog lika u svakom oknu.
Zbog tebe,
opijajući mirisi ljeta mi nanose bol;
zbog tebe,
opet oko sebe tražim znake koji požuruju želju;
padajuće zvijezde,
padajuće objekte.
Pablo Neruda
Ovo kako nas sve skupa naše „elite“ tretiraju, čoporativno, ali i pojedinačno, svakog od nas, građana Hrvatske, to izlazi iz domene farse (domena tragedije davno je već iza nas), ovo se ne može drugačije nazvati nego groteskom. Groteskne osobe pričaju groteskne gluposti na javnoj televiziji i na groteskno bezobrazan način vrijeđaju sve građane, uz oduševljeni smiješak, kojim jasno govore da im a) uopće nije jasno kakvu glupost pričaju, ili b) boli ih kufer za sve one koji slušaju što oni pričaju i kojih se tiče to što oni pričaju.
Tako dična predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom na svojoj stranačkoj konferenciji za medije (dakle, ne na konferenciji odbora nego na stranačkoj) uz smiješak koji obuhvaća oba uha kaže kako bi možda (???) trebalo barem na Internetu objaviti pregovaračka stajališta za pojedina poglavlja jer se približava kraj pregovora, pa će nakon toga građani morati na referendum. To kaže predsjednica odbora za praćenje pregovora, koja je upoznata s pregovaračkim stajalištima i s rezultatima tih stajališta i koja već ponešto godina sasvim dobro zna sva stajališta, ali joj do samog kraja ni na kraj pameti nije palo da bi, barem kad se završe pregovori o pojedinim poglavljima (ako već ne prije nego što se počne pregovarati) i hrvatski građani o tome trebali nešto znati.
Već uporno tvrdi kako politička elita Hrvatske mora preuzeti odgovornost. Referendum se približava, pa sad i plebs može nešto saznati. Kako plebs brzo zaboravlja bilo bi, misli elita, i onako besmisleno pričati im što ih tamo prijeko (u Europi) čeka dok ne moraju izići na referendum. Glupi narod, kaže elita, sve bi zaboravio do referenduma pa bi mu se moralo još jednom pojašnjavati. Kaže ona. A predsjednica Odbora mogla se i ranije dosjetiti da tu postoji još jedno četiri milijuna čudaka kojima se radi o glavi i o budućnosti i koje nitko ništa ne pita. Osim na referendumu na kojem je svejedno koliko iziđe, pa mogu Seka, Braco i Jaca izići, dvoje glasati ZA i evo nas u Europi.
Na taj „možda“ predsjednice Odbora odgovara predsjednica Vlade. I kaže da svaki građanin kojeg zanima može sve saznati telefonom, ako nazove Ministarstvo vanjskih poslova. Dakle, okrenite broj Ministarstva, tražite ministra, ili glavnog pregovarača, ili šeficu Odbora ili Jadranku Kosor i pitajte ih što vas zanima. Nema frke. Telefoni funkcioniraju, pa što bi Vlada vas obavještavala o tome što vam se sprema. Nazovite vi nju pa pitajte. Ali konkretno, molim! Kaže ona da postoje i „drugi načini“, neodređeni doduše. Drugi način može biti da dođete ministru doma, on vam skuha kavicu, a vi ga lijepo ispitate što vas zanima. Ili da posjetite predsjednicu Odbora. Ili nekog drugog tko zna. Ako znate tko zna.
Ma, ljudi moji, jel' to moguće? Svakog dana u svakom pogledu sve više napredujemo. Sad više definitivno ne idemo kao guske u maglu. Guske su na čelu kolone i to nam svima čini situaciju puno simpatičnijom.
Aroganciji hrvatske političke elite nema kraja. Imamo li dovoljno čvrstu metlu da čitavu ekipu pometemo u zaborav, gdje im je i mjesto?
PS: Zaboravismo napisati da su sjednice Nacionalnog odbora zatvorene za javnost. Vrlo tajne. A da u svojim izvješćima Saboru daju suhu statistiku. I da su članovi toga odbora redom predsjednici parlamentarnih političkih stranka. Ne svih, predsjednik Hrvatskih laburista odbio je biti članom toga odbora.
puta
| N | P | U | S | Č | P | S |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||