Bećarac od prostakluka do svjetske umjetnosti

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Sviđaš mi se kad šutiš

Zbog tebe

Najpopularniji slavonski napjev najviše je u kulturne visine lansirao naš svestrani umjetnik Zlatko Bourek dodajući bećarcu čak animiranu, kazališnu i kiparsku dimenziju. Članovi UNESCO-ve komisije za svjetsku kulturnu baštinu sastali se nedavno na rajskom otoku Baliju. Uživajući u elitnom smještaju proglasili su „bećarac“ dijelom svjetske nematerijalne kulturne baštine, pokupili masne dnevnice i vratili se. Dugim putem do doma, kladim se, nisu pjevušili: „prycko shorra pruzhio sae lanatz, yde lolla i pywa betcharatz – yedan dwa, hoppsa - sa…“ Naime, bećarac (ili bećarci) morao je biti preveden na engleski.

„Kad bećari šorom zapivaju, pendžeri se širom otvaraju..“- ovakvim i sličnim bezazlenim riječima obično započinje završnica svake prave slavonske veselice – pjevanje bećarca. A kad pravi pjevači krenu s bećarcima, „ima svircima prsti da otpadnu“, a finijim slušateljima crvene se uši.



„Bećarac je oblik narodne pjesme porijeklom iz ruralne Slavonije, odakle se njegova popularnost proširila do južne Mađarske i širom Vojvodine. U obliku je dvostih koji se sastoji od dva deseterca čije se zadnje riječi rimuju. Svi bećarci imaju istu melodiju od 24 takta i pjevaju se uzastopno. Glavni pjevač pjeva prvi stih, a slušatelji ga ponavljaju uz melodijsku varijaciju. Drugi stih je humoristična antiteza prvom i obično završava smijehom pratećih pjevača. Tematski, bećarci su humoristične, satirične i često lascivne pjesme“. Eto, tako šturo opisuju etnolozi bećarac.

Iz početka se svi pjevači bećarca zagrijavaju općepoznatim stihovima, kao npr: „Bećar nisam, a bećar mi kažu / sad ću postat, pa neka ne lažu“, „Popela se žaba na banderu / pa se keri šta je na banderi“,  „U pušnici potuklo se meso / kulin šunku o gredu otreso“ i sl. Pristojan bećarac nije pravi bećarac – kažu znalci, pa nakon nekog vremena na veselici inercijom krenu oni „gadni“.

Šećer na kraju ne budu samo erotski dvosmislene strofe kao ona  „Zlatica mi u krumpire stigla / ja je prašim ona noge digla“ (pa sad pogađajte je li riječ o krumpirovoj zlatici ili je to ime neke cure), nego se nerijetko zalazi u groteske („Dabogda se prevrnila na me / prikolica puna udovica“ ili  „Mene ćaća pravio na krovu /  kapelaja zdrobila mu jaja“, pa čak i  morbidnosti  („Jedva čekam da mi žena krepa / da se baja punice  dočepa“). Tema ima bezbroj, a simbolike i skrivenih značenja isto toliko.

Po starom običaju bi svatko od društva otpjevao po jedan stih, i tako u krug pa dokle tko stigne, odnosno dok netko druge ne „natpjeva“. Zanimljivo je da slavonski bećar (lola, bekrija) kad pjeva o sebi ili se voli hvalisati, („imam kitu od zida do zida / ostavština pokojnoga dida“) ili sirotinjski jadikuje („idem šorom zamnom kuja laje / gleđem šta je – ispalo mi jaje“ ili se pak voli narugati drugome „Mene ćaća pravio bećara /  tebe sroljo samo namrdoljo“.
 
Međusobna i podbadanja ponižavanja u stihu još su češći pokretač natpjevavanja. Podbadanju nerijetko kumuju i svirci koji potiču natjecateljski duh, pa se poimence ističu nečije stvarne ili izmišljene mane, a izdižu vlastite vrline, kao: „E, moj Iva, čudo se događa / tvoja žena moju dicu rađa“, „nit od ovce ikad bilo ovna / nit su mene natpivala govna“, „nije mene natpivao niko, nećeš ni ti majmunova sliko“ itd. Onaj tko po općoj ocjeni sve druge natpjeva, taj je „glavni“ , barem te večeri. (Neskromno moram reći da sam bio jedan od takvih).



Dakle, nije, kao što se obično misli, bÎt bećarca psovka i nepristojne riječi, nego nešto daleko više i šire. Ideja vodstva „Zlatnih žica“ (mnogo prije nedavnog raskola) bila je da se u program festivala uvrsti i večer bećaraca, ali nije ostvarena (valjda je i bolje, jer bi možda netko morao isključiti zvučnike). Nema slavonskog pjevača koji nije „potegao“ bećarac na bini ili izvan nje, a jedan od najpoznatijih (uz Kiću), jest i Šima Jovanovac, s kojim je autor ovih redaka imao čast pjevati bećarac izvan protokola na terasi „Grginog dola“ (noseća fotografija uz članak pokazuje odmor i osvježenje raspjevanih grla).

Spomenuto uvrštenje bećarca u UNESCO-ve papire samo po sebi znači manje nego li „diploma za sudjelovanje“ na nekom pučkoškolskom sportskom natjecanju. Čitajući ovu vijest mnogi su se zapitali kako je to uspjelo ljubiteljima bećarca. Možda je za njegovo lansiranje u međunarodne kulturne sfere najviše zaslužan naš Požežanin i svestrani umjetnik europskog ranga - Zlatko Bourek (rođen 1929.). Naime, on je još 1966. izradio animirani 35- minutni film pod nazivom „Bećarac“, koji je za inozemno tržište nazvan „Dancing songs“.



Nije Zlatko stao samo na tome: režirao je kasnije više puta istoimenu kazališnu predstavu, a prošle godine je uspio nešto nevjerojatno: izložbu svojih tipičnih grotesknih kipova pod nazivom „Bećarska rapsodija“ smjestio je u Meštrovićevu galeriju među kipove ovoga velikana, čak dio i u „avliji“, odnosno travnjaku galerije. Time je uz animiranu i kazališnu, dao bećarcu i plastičnu dimenziju. Iako je Zlatko u poodmakloj dobi i već dugo živi u velegradu, u njemu se ne gasi iskra vezanosti za rodni kraj koja bukne – ne često, ali izuzetnim sjajem. Tako je pjesma seoskih besposličara sa blatnih sokaka otišla do vrhunskih umjetničkih visina. O njemu je napisano mnogo knjiga, pa čak i Internet vrvi bećarcima.

Bećarci su neizbrojivi i mnogi padaju u zaborav, da bi poput vatrometa još raskošnije oživjeli na mnogim slavonskim veseljima, bilo da se radi o gala – priredbama,  kićenim svatovima, čijalima ili samo grupici bajokana koji „zarondaju“ u musavom podrumu. Ne trebaju bećarcu uvijek folkloraši, niti profesionalni muzikolozi, jer ipak bećarac ne živi toliko u slavonskim glavama, nego u srcima.

Završit ću parafrazom jednoga od njih: „Što sam znao, to sam napisao / što j' ostalo ne b' u kola stalo.“