Festival Krčkog folklora

29 Lip 2010

Bilo bi dobro da moji šefovi ne budu takve bodulske škrtice i kupe mi diktafon...

Tancalo se, soplo, kantalo, tarankalo... sve u šesnaest

Naš Lutajući je ipak sretno stigao. Već s vrata je rekao da šutimo, ništa ga ne pitamo, nego samo slušamo što nam ima reći, jer postoji velika opasnost da zaboravi u čemu uopće govori. Moramo priznati da nam to neće biti lako napraviti, jer kako je smotan, tko će ga uopće razumjeti o čemu priča. Ipak smo to, teška srca, napravili.
LUTAJUĆI REPORTER: U nedjelju 27. lipnja bio sam u velikoj dilemi. Da li pogledati utakmicu između Argentine i Meksika na TV ili otići u Dobrinj vidjeti festival krčkog folklora. I jedno i drugo bilo je jako primamljivo. Popodne sam gledao kako su Nijemci sprašili Engleze, uz malu, ali stvarno sitnu pomoćičicu suca u vidu poništenog regularnog gola. I još par sitnica, stvarno zanemarivih. Mislim da je vrijeme da Englezi svoj naziv Gordi Albion promijene u Grdi Albino. Ne znam zašto, ali sjetio sam se finih makaruna i šurlica kod Zore u Dobrinju… mmmmm… Rečeno mi je da će danas biti uz to i pravi domaći gulaš od prave domaće junetine i bravetine. Da mi je znati gdje su nabavili domaću junetinu i bravetinu??? Koliko znam, na Boduliji ima dosta telaca i brava (ovnova, za neznalice) ali na dvije, a ne na četiri noge. A još kad sam čuo da će tamo biti i njemački veleposlanik, u trenutku sam se odlučio, pokupio svoje krpice koje su mi bili nadohvat ruke i krenuo u Dobrinj.
U redakciji su bili oduševljeni. Čak mi je šefica dala ključeve njenog novog auta, jer da njen ima klimu, a moj devetnaestogodišnji oldtajmer nema. Već sam se htio posvađati, ali sam se sjetio da je ipak bolje voziti auto sa klimom, nego onog koji se klima.
Sretno sam stigao u Dobrinj. Malo sam ipak putem par puta zalutao, ali to je sasvim normalno za moje ime. Ništa strašno, samo sam par puta krivo skrenuo na parkirališta nekoliko oštarija. Već kad sam tamo došao, osvježio sam se sa žujom. Srećom da ih ipak nema previše usput, pa sam u Dobrinj stigao upravo na početak.
Gledao sam kako pristižu folklorne grupe sa svih strana otoka Krka. Ne mogu se zaklet, ali mislim da ih ne bilo ukupno 13. Nezgodan broj, pa sam zbog skidanja uroka popio žuju. Samo jednu, da ne bude zabune. I to prvu. U Dobrinju, mislim. Za početak.
Gledao sam kako pristižu folklorne grupe sa svih strana otoka Krka. Ne mogu se zaklet, ali mislim da ih ne bilo ukupno 13. Nezgodan broj, pa sam zbog skidanja uroka popio žuju. Samo jednu, da ne bude zabune. I to prvu. U Dobrinju, mislim. Za početak. Bilo ih je prekrasno gledati onako vesele, raspjevane, u prekrasnim nošnjama… Ako bih morao birati koja mi je najdraža skupina bila, onda bih izabrao folkloraše iz Kornića. Ne samo zbog bačvice vina koju su ponosno nosili. Ali ne moram birati, pa onda neću, ta se drugi ne bi naljutili. Ipak treba imati dobre odnose sa svim mjestima na našem Zlatnom otoku. Nikad čovjek ne zna kad će tamo zalutati, pa da ne ostane gladan i žedan. Nakon mimohoda svih skupina bilo je do početka programa vremena taman za jednu malu žuju. Dok sam je u redu čekao, naišao sam na jednog simpatičnom gospodina koji je tamanio tanjur šurlica. Pitao sam ga ako su dobre. Rekao mi je da su sehr gut. Proradio mi je kliker da bi to mogao biti njemački veleposlanik. Jest da mi je bilo malo sumnjivo, jer je umjesto tradicionalne njemačke namirnice pive, na stolu imao mineralnu vodu. Po prirodi sam jako sramežljiv (neka vas ne zavara ovo kako pišem, ovo se samo pravim važan), pa sam pitao Capa od dobrinjskih šurlica, plemenitog Nikicu von Zora, ako zna tko je taj gospodin.
Na moje iznenađenje potvrdio je da je to njemački veleposlanik. Odmah sam odlučio da ga intervjuiram. Na moju (i njegovu) žalost, krenuo sam na brzinu i zaboravio baterije za kazetar. I kazetu. I mikrofon. Ma ustvari zaboravio sam i kazetar. Bilo bi dobro da moji šefovi ne budu takve bodulske škrtice i kupe mi diktafon, da ne moram tegliti (i zaboravljati) kazefoton o 5,4 kile žive vage. Samo što sam onda držao u ruci umjesto mikrofona dok sam ga intervjuirao. Lako je moguće da je to bila boca žuje, ali se ne bih mogao zakleti. A baš smo se lijepo napričali. Ja na hrvatskom, a on na njemačkom. Sjećas se da sam ja njega pitao da li će Njemačka biti svjetski prvak, u nogometu, normalno. Rekao je „Ja, aber kurze Chance“. Složio sam se da je ipak kurze moguće.
A onda je krenuo program. Grupe su se izmjenjivale pred prepunom Dobrinjskom placom. Loš sam u brojanju, pa neću čak ni približno procjenjivati koliko je bilo gledatelja. U svakom slučaju puno više nego folkloraša. A ovih je bilo, kako su mi rekli, skoro 600. Ajme koliko naroda! Sopci su sopli na sopeli, a neki na dvojnice, pa čak i na tamburicu. Kanturi su kantali. Prekrasne dame su se vrtile, u onim haljinama da ti oči ispadnu gledajući posuknje i noge. I tako stalno u krug dok mi se nije zavrtilo.
Na kraju su rekli da je kraj. Gotovo. I da je slijedeći susret u Vrbniku. Već sam htio krenuti za Vrbnik, ali srećom su mi rekli da će to bit tek za godinu dana. Tako da sam ipak krenuo doma. Tražio sa, tražio, tražio svoj auto, ali ga nisam mogao naći. Zvao sam redakciju da netko dođe po mene, jer, ili sam zaboravio gdje sam parkirao auto, ili mi ga je netko ukrao. Ali tamo mi se nitko nije javljao. Vjerojatno su hrkali k'o medvjedi u siječnju. Srećom sam se sjetio da sam došao sa šefičinim autom sa klimom. Nakon pola sata potrage pronašao sam ga i evo mene živog i zdravog natrag.
Ispričavam se da nisam donio intervju, ali sam donio nekoliko sličica. Imate ih tu ispod, a sada…laku noć!
Majko mila koliko je toga nadrobio. Nismo imali srca pitat ga ako je ožednio. Ma ne bi ni stigli, jer je u sekundi zahrkao.

Pošalji link Komentiraj