Da li je sumrak ljudskosti karakteristika našeg i budućeg vremena ili se radi o manifestacijama još-ne-čovjeka i još-ne-svijeta? Druga opcija bi bila blaža i manje opasna varijanta, jer bi implicirala da čovjeka pod određenim uvjetima, još uvijek ne možemo smatrati promašenim bićem i da šanse za istinsko očovječenje još postoje. Prva opcija pak čovjeku jedva da daje ikakvu šansu. Velika je to tema i ovo nije mjesto i prilika za detaljno tematiziranje. Ovdje će biti dovoljno ukazati na neke opasne pojave i događanja, koje nipošto nisu slučajnost. One postaju uobičajene do banalnosti i tjeraju nas da ponovno započnemo misliti o velikim temama.
Pristojnost je temeljni princip demokracije. (Karel Kosik)
U subotu, 5.lipnja 2010. u 17 sati supruga i ja smo u tramvaju br. 17 (registarski broj na vozilu 2262) bili svjedoci mučne, necivilizirane i divljačke scene, koju je upriličio vozač tramvaja na iskrcajnoj stanici u Borongaju. A evo što se je dogodilo.
Na iskrcajnoj stanici u Borongaju jedna je baka s nekoliko pozamašnih vrećica, ostala sjediti u tramvaju s namjerom da se odveze do ukrcajne stanice u Borongaju i tamo izađe (vjerojatno da izbjegne pješačenje na dijelu puta kojim je trebala ići). Premda smo već izašli iz tramvaja ipak smo dobro vidjeli kako se vozač u svojoj kabini okrenuo prema starici i nešto gestikulirajući govorio. Starica je ostala sjediti. Vjerojatno je vozača zamolila da joj dozvoli odvesti se taj komad puta do ukrcajne stanice, kako bi skratila pješačenje. To zaključujem po tome što je vozač izašao iz kabine i neumoljivo zaurlao: “Ne možeš ići!” Zastali smo da vidimo što će slijediti. Vozač je prijetećim korakom krenuo korak-dva prema starici i urlajući: “Hoćeš li ti izaći van?” okrutno je istjerao iz tramvaja. Takav izljev mržnje, bijesa, sadizma i bezočnog gaženja digniteta nemoćnog čovjeka već dugo nisam sreo. Starica je teškim korakom izašla iz tramvaja i nekako izvukavši te svoje vrećice uputila se sporim, nesigurnim i umornim korakom preko blatnog travnjaka prema ukrcajnoj stanici.
Na prvi je pogled bilo jasno da je starica pripadnik one, zaboravljene skupine jadnica i jadnika s margine društva, kojih je ovdje sve više, kojih se svi odriču, koji svima smetaju i koje bi svi najradije zatukli, kako ne bi narušavali “blještavilo” lažne, provincijalno-tranzicijske “metropole”. A time bi i takozvano društvo i takozvana zajednica profitirali jer bi uštedjeli na bijednim mirovinama i ono malo još preostale zdravstvene i socijalne skrbi. Jer, eto, ti su ljudi nepotreban trošak, više nisu na tržištu rada, neprofitabilni su, spori, stalno na smetnji, pak bi valjda bilo nabolje dokinuti im pravo na tu beskorisnu egzistenciju. Oni su, dakako, sami krivi što su jadni i siromašni, jer se nisu snašli u “novim uvjetima”, kako to danas sladostrasno izgovaraju amoralni gurui i služnici-serviseri “novog poretka”.
To je bio trenutak u kojem čovjek testira razinu svoje ljudskosti (biti ili ne biti čovjek) pa će ili sve zabaciti iza leđa i poći svojim putem (mrmljajući moralizatorske splačine), ili će nešto učiniti. Skrenuli smo s puta i uputili se do prometnika na ukrcajnoj stanici kako bismo protestirali protiv okrutnog nasilnika.
Odlučili smo tako postupiti, premda je to poprilično opasna radnja. Naime, u tim je situacijama vrlo lako od ZET-ovaca dobiti batine. Imam vrlo loše iskustvo, jer sam jednom prilikom, zbog sličnog slučaja, samo pukim slučajem izbjegao fizički napad jednog ZET-ovog “delije”.
Otišli smo, dakle, do prometnikove kućice, a tamo je već bio onaj vozač i s nekim “spikao” preko mobitela. Ušli smo pored njega u prometnikov ured i uz uljudan pozdrav zamolili ga da nas sasluša. Prometniku, koji se nepristojno razvalio na stolici (kao da nije na službenom mjestu), pokušavamo, očigledno uzalud, objasniti o čemu se radi, a on nas nezainteresirano gleda nekakvim vodenastim, ribljim pogledom. Ustati sa stolice nije ni pokušao. A nije pokušao ni bilo što reći. No zato se je odmah ubacio onaj “badža” iz tramvaja, koji je, usprkos živahnom razgovoru koji je maločas vodio preko mobitela, ipak bio svjestan da smo tu zbog njega. Počeo je vikati (to je imalo biti objašnjenje) da na zadnjoj stanici svi putnici obavezno moraju napustiti vozilo. Ništa tu nije vrijedio pokušaj da mu se ukaže na potrebu humanosti prema starim i nemoćnim ljudima i da nikakve štete ne može biti ako se neka nemoćna osoba odveze tih nekoliko desetaka metara. Inače sam svjedok da se svaki dan, bez ikakvih problema, netko proveze taj komadić puta od iskrcajne do ukrcajne stanice. I sve prođe bez ikakvog incidenta ili negodovanja vozača. Ali ovaj diluvijalac bez empatije, što se tu zajapurio pred nama, našao je zgodnim iživljavati se na nemoćnoj baki.
No dobro, pomislih, valjda ZET ima nekakav bezvezni interni propis (a propis je propis, osobito ako se radi o slabima, jadnima i nemoćnima), ali zašto ste, kažem ja njemu, urlali i starici se bez poštovanja obraćali s “ti”. A odgovor dobro uhranjenog, pretilog nasilnika, s plaćom većom od plaće vrsnog liječnika (i mnogih drugih) je bio: “A zašto ne bih?”
E to nas je, poštovani čitaoci, “oborilo s nogu”, pak je onda uhranjeni “gospon” čuo da ga može biti sram što se tako i tako ponaša prema nemoćnoj starici (Mogla bi vam biti baka, kažem ja njemu – no uzalud, jer ispred mene nije čovjek već emanacija radikalnog zla u vidu podlog uma). Na kraju sam “gosponu” ZET-ovcu obećao da ću se potruditi prijaviti ga Upravi ZET-a. I šta mislite što mi je rekao? Mrtvo-hladno je procijedio: “Samo izvolite.”
Time je sve bilo rečeno: o još-ne-čovjeku, o primitivizmu, nepristojnosti i demokraciji, o patrijarhalnoj bahatosti, o nepostojećoj društvenoj zajednici, o lažnom moralu i moraliziranju, o okrutnosti i vladavini kulta nasilja koje postaje sve prihvatljivije, o satrapima na vlasti, o bourgeois i citoyen, o robovima koji to žele i ostati, o bijegu od slobode i o čovjeku kao promašenom biću.
A evo još jednog slučaja. Ponedjeljak je, 7. lipnja 2010. Na Kvaternikovom trgu čekam autobus, linija 202 u smjeru Kaptol i promatram stajalište linije 202 u smjeru Kozjak. Vidim stoji autobus, linija 202. Vrijeme je polaska 10 sati i 25 minuta. Nailaze starica i starac, otežanog kretanja, na dva koraka od autobusa. Vrata se zatvaraju i autobus kreće. Starac i starica mašu vozaču, koji ih sasvim jasno vidi, ali ne želi zastati i pustiti ih da uđu. Nije htio otvoriti vrata iako ih je vidio i mogao zastati, jer je ionako morao, na samom stajalištu, čekati još barem dvadesetak sekundi da se uvrsti u smjer prema Domjanićevoj ulici. Nije se dakle radilo o tome da je bilo nemoguće ljude pustiti da uđu. Radilo se o zloj namjeri da se ljudima pokaže gdje im je mjesto. Starac i starica su nemoćno ostali na stanici prisiljeni čekati 25 minuta slijedeći autobus, koji po voznom redu kreće tek u 10 sati i 50 minuta.
Nasilnike sam prijavio odgovornoj službi ZET-a i o tome izvijestio direktora ZET-a, predsjednika i potpredsjednike Gradske skupštine i neke gradske zastupnike. Ovaj sam korak (netko će reći gubljenje vremena na beskorisne sitnice) shvatio kao svoju građansku dužnost, i jer mislim da kao ljudsko biće o gornjim pitanjima moram razmišljati (kako bi ostao čovjek). Sva su velika pitanja, naime, sadržana u prividnim efemerijama. A i zato što se još uvijek ne mogu pomiriti s činjenicom da smo eventualno promašena bića. No, to da još nismo promašena bića možemo dokazati jedino djelatnošću (dakle samodjelatnošću) kojom ćemo promijeniti čovjeka (dakle i sebe) i svijet (a svijet je uvijek onakav kakvog smo stvorili, to jest ljudski i drugoga nema) u ono što bi oni mogli i trebali biti. Krivi smo, naime, i za ono što nismo učinili, a trebali smo i mogli.
Na moj dopis odazvala se je jedino zastupnica u gradskoj skupštini, poštovana Mirela Holy, i sa svoje strane kontaktirala Borisa Šprema i Ivu Čovića. I nitko više. Pitao sam se tada da li ću dobiti ikakav odgovor i mislio: “Možda da, a možda i ne, a ako ga i dobijem biti će formalan i bez stvarne podloge u poduzetim mjerama. Hoće li biti htijenja da se nešto poduzme kako se takve stvari ne bi događale? Zacijelo neće.”
I imao sam pravo. Umjesto suvislog odgovora dobio sam 19. srpnja, od izvjesnog Tomislava Jurića, šefa Ureda za odnose s javnošću ZET-a, jedan bezobrazan, birokratski isprazan (kao da ga je pisao robot) dopis, datiran 16. srpnja.
Jurić se poziva na nekakve ZET-ove akte i pravilnike, jer da “pravila postoje da bi ih se poštovalo” (bez obzira na opravdanost, a ne možda zato da bi služila ljudima), a po kojima ni u jednom ni u drugom slučaju “nema osnova za poduzimanjem sankcija” protiv vozača. Očito postoje nekakva smiješna, pravila, koja vozači ipak krše pogotovo kad se radi o onim osobama ženskog roda koje su im interesantne da se malo bolje “poškicaju”.
No što ćemo s okretištem u Dubravi, gdje se završno i početno stajalište podudaraju, iako pri okretanju tramvaj pun putnika mora presjeći široku ulicu, gdje stvarno vreba opasnost da neko vozilo naleti na tramvaj pun putnika? Takve opasnosti na okretištu u Borongaju i na većini drugih nema.
A što reći o čestom slučaju kad vozači prikliješte putnika vratima, jer uopće ne prate ulaz i izlaz putnika ili pak misle da je putnik malo prespor za njihov ukus? A i kontrolori imaju svoje “predstave”. Pri kontroli voznih karata redovno će zaobići tipove s “argumentima” (malo je opasno, jel’da), ali će zato do besvijesti maltretirati ženske osobe, fizički neopasne muškarce i očigledno siromašne osobe oba spola.
Najstrašnija u spomenutom dopisu pak je činjenica da potpisani “gospon” Jurić nije ni svjestan etičko-moralnog dosega svog dopisa. Taj Jurić, naime, sasvim zanemaruje činjenicu da u cijeloj ovoj priči nisu toliko bitna ZET-ova interna prometna pravila, koliko su bitni postupci vozača prema putnicima. Tu je srž cijelog slučaja. Jurić je, naime, vrlo eksplicitno i “odgovorno” dao na znanje, da u svim tim ZET-ovim pravilnicima nema osnova za sankcioniranje vozača zbog nasilničkog ponašanja. Sve je završilo nekakvim navodnim upozorenjem (Kaj god!) vozaču “na obavezu pristojnog, uslužnog i susretljivog ponašanja prema putnicima”. Time je Jurić poručio da ZET zapravo tolerira nepristojno i nasilničko ponašanje osoblja prema putnicima (osobito prema onim nemoćnim) i da nadalje možemo svašta očekivati. Sad je jasno i uobičajeno reagiranje vozača kad vam odbruse: “Samo me prijavi, izvoli!” (verzija: “samo me prijavite, izvolite” je, dakako, daleko rjeđa).
Na kraju, dragi čitaoci, promislite gdje smo to mi, ljudi ove zemlje, zabrazdili i kamo i nadalje srljamo? Jesmo li već jednom nogom u ponoru? Ozbiljno promislimo o tome jesmo li krivi što je ovdje sve tako kako već jest, a moglo bi i trebalo biti bitno drugačije, to jest bolje. Za početak naučimo biti pristojni, jer zaista, kako reče Karel Kosik: “Pristojnost je temeljni princip demokracije”.
Hladetina
Lisnato s višnjama
Boršč
Lady Gaga - Judas
Black Jack
Sparivanje gemova
Car race
puta
