Tko je jamija, jamija!

28 Ruj 2010

Biti siromašan danas u Republici Hrvatskoj ne znači ukazivati na nepravedne društvene odnose, nego znači ne biti sposoban, ne moći se snaći

Ležeći na bjelokosnim posteljama, na počivaljkama izvaljeni, jedu jagnjad iz stada i telad iz staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala ko David, piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem, al' za slom Josipov ne mare. (Am 6, 4-6)

Unatoč tome što su siromaštvo i bogatstvo u pravom smislu riječi čisto socijalni, a ne religijski fenomeni, njih ipak nalazimo u svim kulturama i religijama, u svim vremenima i svim društvima. Odnose se na pojedince ili na cijele društvene grupe. U nekim društvima siromaštvo se shvaćalo kao sramota, kao samoskrivljena nesreća, kao kazna Božja, a bogatstvo kao sreća i Božji blagoslov (R. Nebel). Prema istome autoru, uzroci siromaštva, ali i bogatstva, vežu se za pojedince i grupe, njihove uspjehe i neuspjehe ali i za naklonost božanstava. U tom je smislu u Starome zavjetu bogatstvo bilo znak posebnoga Božjeg blagoslova, dok, s druge strane, u Novome zavjetu Isus svoje djelovanje nije posvetio bogatima, nego upravo suprotno: posvetio ga je socijalno isključenim: siromasima, bolesnima, carinicima, ženama sumnjiva morala itd.

U nekim se društvima siromaštvo smatra posljedicom nepravednih društvenih odnosa. Ali ima i iznimki: biti siromašan danas u Republici Hrvatskoj ne znači ukazivati na nepravedne društvene odnose, nego znači ne biti sposoban, ne moći se snaći, zapravo biti danas siromašan u RH znači biti posljednji idiot koji nije u stanju “snaći se“ i učiniti nešto za sebe i svoju obitelj.

Ovonedjeljna čitanja govore upravo o siromaštvu i bogatstvu. Postavlja se slijedom toga i pitanje, mogu li te i takve svetopisamske poruke imati ikakva značenja za gotovo 90 posto građana ove zemlje koji se deklarativno izjašnjavaju kao rimokatolici? Rekli bismo, temeljem postojećih društvenih odnosa, jako malo. Da u citatu na početku ovoga teksta nije već naznačeno tko je njegov pisac, rekli bismo da su ti retci vjerni opis naše suvremene hrvatske zbilje. A te je retke pisao nitko drugi nego prorok Amos koji je živio prije više od 2750 godina. Ali i onda i danas, a to ovaj tekst potvrđuje, pripadnici novonastaloga stališa “piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem“, ali ih slom pojedinaca nije briga.

Stavljajući navedeni opis u ovovremene hrvatske društvene prilike može se reći da malobrojni pripadnici toliko “perspektivnoga“ i početkom i tijekom Domovinskoga rata nastalog hrvatskog stališa (predviđenih 200 obitelji) uistinu “piju vino iz vrčeva i mažu se najfinijim uljem“, a da uistinu ne mare za slom hrvatskoga gospodarstva i hrvatskog radnika! Izravna posljedica takvoga stališkog stanja jest visok broj skupljačica i skupljača plastičnih boca čijom prodajom mnogi nezaposleni i umirovljenici jedva sastavljaju kraj s krajem, dok se, s druge strane, gradske vlasti besplatno riješiše plastičnog otpada, a gradovi postadoše čisti. Moglo bi se kazati da je stališki piramidalni ustroj doveo do pojave prave “PET-groznice“ koja postade paradigma našega svakodnevlja. Siromaha je sve više, a broj boca ostade isti ili se poče smanjivati.

Da su procesi siromašenja hrvatskoga društva i nestanka srednjega sloja poprimili toliko velike razmjere pokazuju i podatci objavljeni početkom 2010. godine koji kazuju da u Republici Hrvatskoj svaki peti stanovnik, a to znači 856.429 građana, živi na rubu siromaštva. To u konačnici govori da mnogi od onih “sretnika“ što u kontejnerima za smeće nađoše plastične boce, ti neki novi Lazari iz Isusove prispodobe o bogatašu u ovonedjeljnom Evanđelju, opetovano obilaze oko bogatih stolova novoformiranoga hrvatskog stališa.

A da to nije samo puka priča-jadikovka, neka za potvrdu postavljene teze bude naveden samo jedan primjer koji tako zorno oslikava našu zbilju. Naime, u nedavno objavljenom TV-prilogu na jednoj od naših komercijalnih televizija novinari su pitali susjede jednoga ranije visokopozicioniranog dužnosnika hrvatske Vlade, kako se osjećaju sada nakon što u njihovoj blizini više nema policijskog osiguranja, jedna bakica, onako iskreno i bez imalo dvoumljenja reče da im je jako neobično. Ali ne zato što će sada i same biti možda nesigurnije, nego zato, kaže ona, što su se bile navikle na dečke (policajce) koji su stražarili ispred čuvane kuće i koji su im uvijek ostavljali prazne plastične bočice od sokova i vode. A one su, naravno, kasnije te bočice prodavale u obližnjim dućanima za 50 lipa po komadu. I kako policajci odoše, nestade za njih i te “biblijske“ Božje blagodati. Čovjek da ne povjeruje što na Božjoj pravdi uradiše jadnoj starici!

Međutim, unatoč takvom opisu uzroka siromašenja hrvatskoga društva, u ovoj zemlji gotovo da nema znanstvenih skupova na kojima bi se raspravljalo o uzrocima, ali i o načinima ublažavanja i zaustavljanja procesa daljnjega osiromašivanja društva, o pokretanju mehanizama oporavka gospodarstva itd. Sve je prepušteno interesnom “anđeoskom trokutu“: sindikati – Vlada – poslodavci. Time smo zapravo prihvatili kao neizbježnu, neupitnu, nepromjenjivu i vječno važeću istinu onu već dobro poznatu ali, nažalost, u praksi provjerenu hrvatsku “postmodernu“ filozofsku paradigmu kojom se diče ne samo njezin autor, nego i mnogi krsnim listom ovjenčani Hrvati: “Tko je jamija, jamija!“ Ta je izjava, bojim se, postala jednom od temeljnih označnica hrvatskoga poslijeratnog identiteta. Šutke smo se okrenuli na drugu stranu, kao da nas se to ne tiče. A zapravo, okrenuli smo se jer nas je i tada i danas bilo strah suprotstaviti se tome identitetu koji je u ovom društvu počeo prevladavati.

Danas vidimo dno do kojeg nas je taj strah doveo! A to najbolje dokazuju isprazne stranačko-sindikalne rasprave o već sada nepostojećem Zakonu o radu. O tome društvenom dnu dna svjedoče i prizemna saborska međustranačka proglašavanja “kriminalnim organizacijama“, njihovi javni zahtjevi za hapšenjem itd. No, treba biti pošten i reći da je u svemu tome ostala ipak jedna svijetla i ohrabrujuća točka koja nas do sada nikada nije iznevjerila, a to su Hrvatski Caritas i neke institucije socijalne skrbi koji utemeljivanjem i održavanjem pučkih kuhinja, pomaganjem siromašnima na različite načine, omogućuju preživljavanje mnogih koji ostadoše kao žrtve gornje hrvatske pretvorbene filozofije. I još smo sretni, jer zbog Caritasa nitko još u ovoj zemlji nije umro od gladi. Ne daj, Bože, da i njega dadnu Hrvatskome fondu za privatizaciju. Gdje bi mu bio kraj!?

U Europi i svijetu ovu su 2010. godinu proglasili godinom borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Informacije o tome nalaze se i na stranicama Hrvatskoga Caritasa. U tom smislu u Beču će se, u organizaciji EALIZ-a (Europske akademije za istraživanje života, integraciju i civilno društvo) i još nekih europskih institucija, održati u vremenu od 30. rujna do 2. listopada 2010. Europska međunarodna konferencija pod naslovom: Siromaštvo i socijalna isključenost, ili ima li solidarnost Europske unije budućnost? U pozivnici za tu kongeferenciju navodi se da su dosadašnje akademske rasprave o uzrocima, učincima i posljedicama pokazale da siromaštvo i socijalna isključenost nose snažan nacionalni, povijesni i kulturni pečat, dok s druge strane, “realne egzistencijalne posljedice“ pogađaju sve građane bez obzira na njihovu “kulturnu socijalizaciju, njihove svjetonazore, vrijednosne orijentacije, estetska i religijska shvaćanja“. Hrvatsku će na tom skupu predstavljati njezin veleposlanik u Beču, prof. dr. Zoran Jašić, s temom “Optimalna podjela rada između države i tržišta kao pretpostavka za rješavanje problema siromaštva“. Hoće li se takve akademske rasprave dogoditi i u Hrvatskoj, ostaje nam čekati kao i sve ostalo.

I na kraju nešto od crnoga humora. Pita prijatelj prijatelja “Što se u posljednje vrijeme najviše nosi u Hrvatskoj?“ – “Radna knjižica!“, glasio je odgovor! A nju, nažalost, najviše nose žene: naše supruge, majke i sestre, koje postadoše “bivše“ radnice (kako ih se, dok su radile, nazivalo u onome mrskom socijalističkom sustavu), odnosno zaposlenice ili djelatnice (kako im se u ovih dvadesetak godina lijepo po hrvatski tepalo). Sve one završiše na burzi – uz gromoglasnu akademsku i društvenu šutnju. Amen!

Pošalji link Komentiraj